Početkom 2026. kupac koji je radio na udaljenom planinskom projektu tražio me standardni viličar od 5 tona. Zvučalo je kao normalan zahtjev, sve dok nisam pogledao fotografije stranice. Tlo nije bilo betonsko. Bio je to šljunak, blato i izbrazdano tlo. Između prostora za istovar i skladišnog dvorišta bio je nagib od 15 stupnjeva, a gradilište se suočilo s dugom kišnom sezonom. Zaustavio sam se i rekao kupcu da moramo razgovarati o terenu prije nego što razgovaramo o cijeni.
Taj je razgovor promijenio način na koji biram viličare za rad na otvorenom.
Kupac je vodio projekt ruralne ceste u planinskom području Južne Amerike. Vodili su mali opskrbni centar u podnožju planine. Tjedno je dolazilo pet-šest kamiona s vrećama cementa, čeličnim cijevima i drvetom, oko 15 do 20 tona po kamionu. Posada je morala istovariti kamione, premjestiti materijal na otvoreno skladišno dvorište, a kasnije nositi terete nekoliko stotina metara do radnih mjesta.
Najteži pojedinačni tereti bili su od 1000 do 1500 kg. Ukupna dnevna količina bila je 20 do 30 tona. Udaljenost putovanja bila je do 500 metara preko šljunka i nabijene zemlje.
To zvuči kao posao za bilo koji viličar. Ali tri su uvjeta učinila to drugačijim. Dvorište se nakon kiše pretvorilo u blato. Nagib od 15 stupnjeva morao se penjati sa svakim opterećenim izletom. A operater je imao osnovno iskustvo, tako da stroj nije mogao ovisiti o savršenoj tehnici vožnje.
Kad sam provjerio te uvjete u odnosu na standardni skladišni viličar, vidio sam četiri problema. Male gume i mali razmak od tla značili su da bi šasija udarala o kamenje i kolotrage, a gume bi tonule u blato. Pogon na dva kotača značio je da se stroj vrti i klizi na mokroj padini. Duga kišna sezona značila je da je blato bilo svakodnevno stanje, a ne iznimka. A stroj koji bi stalno zapinjao odgodio bi cijeli lanac opskrbe.
Iskreno sam rekao kupcu: standardni viličar može raditi dva tjedna, a zatim provesti sljedeća dva tjedna na popravku. To nije rješenje. Kupac je trebao viličar za teške terene napravljen za vanjske uvjete i zajedno smo prošli kroz odabir.
Kapacitet je bio na prvom mjestu, ali ne iz razloga koji većina ljudi očekuje. Odabrali smo 5.000 kg, ne zato što je svaki teret bio težak 5 tona, već zato što je kupcu trebala margina i stabilnost. Svežanj od 1,5 tona na stroju od 5 tona ostavlja široku sigurnosnu marginu, a dodatna težina drži stroj stabilnim na neravnom terenu.
Sljedeći je bio-pogon na sva četiri kotača. Na rastresitom šljunku i nagibu od 15-stupnjeva, trakcija odlučuje o svemu. Uz pogon na sva četiri kotača, viličar se nastavlja kretati po mokrom blatu i rastresitom šljunku. Strojevi s pogonom na dva{6}}kotača gube trakciju u trenutku kada se kotači okreću ili se stražnji dio podigne. Na ovoj stranici viličar s pogonom na 4 kotača nije bio luksuz. Bila je to razlika između kretanja i ostanka zaglavljenog.
Gume su bile dio oko kojeg sam odbio kompromis. Guma je jedini dio stroja koji dodiruje tlo, a ovdje je tlo bilo blato i šljunak. Odabrali smo široke-off-road pneumatske gume s dubokim profilom. Široke gume raspoređuju težinu tako da stroj ne tone tako lako, a duboki gazni sloj prianja uz površinu prilikom penjanja.
Razmak od tla bio je jednako bitan. U dvorištu je bilo kolotečina, kamenja i korijenja. Nizak stroj udario bi šasijom o svaku prepreku. Odabrali smo oko 300 mm slobodnog prostora kako bi donja strana mogla proći preko onoga što skladišni viličar nije mogao.
Na kraju, pogledali smo snagu i stabilnost motora. Mjesto je imalo strmine i duge dane putovanja, pa je motoru bilo potrebno dovoljno okretnog momenta da se popne pod punim opterećenjem i radi cijeli dan bez napora. A budući da je sigurnost važnija od brzine na padini, odabrali smo stroj sa širokim međuosovinskim razmakom, niskim težištem i jarbolom koji se naginje kako bi teret ostao ravnomjeran na padini.
Stroj je stigao u sušnom razdoblju. Istovar je bio prvi test. Kamionu s ravnom platformom za koji je prije bio potreban cijeli dan s fizičkim radom sada je trebalo oko dva sata. Visina podizanja od 3 metra lako je oslobodila platformu kamiona.
Nagib je bio pravi test. Sa snopom cementa od 1500 kg na vilicama, viličar se popeo uz padinu od 15 stupnjeva u nižem stupnju prijenosa bez proklizavanja. Operater mi je kasnije rekao da je prestao sumnjati u stroj čim ga je vidio da se penje s punim teretom.
Kad je počela kišna sezona, dvorište se pretvorilo u blato. Strojevi koje je kupac prije isprobao nisu se mogli pomaknuti u tom blatu. Ovaj je viličar nastavio raditi. Malo je potonuo na najmekšim mjestima, ali su ga široke gume održale u pokretu, a posada je naučila izbjegavati najgore dijelove. Stroj je radio šest do osam sati dnevno, šest dana u tjednu, au prva tri mjeseca nije se niti jednom pokvario.
Radili smo probleme s udarcima i zajedno smo ih rješavali.
Najprije je na blatnom komadu u podnožju padine viličar na trenutak izgubio trakciju. Postavili smo tlak u gumama na meko-podlogu kako bi se gume širile šire, a rukovatelja smo uvježbali da koristi nizak-brzinski raspon u blatu kako se kotači ne bi vrtjeli. Nakon toga ista zakrpa više nikada nije predstavljala problem. Naučio sam da je stroj samo pola rješenja. Kako se postavlja i vozi je druga polovica.
Drugo, kupac je zabrinut zbog održavanja tako daleko od servisnog centra. Proveo sam ih kroz točke održavanja prije isporuke. Pristup motoru je jednostavan, isporučili smo komplet rezervnih dijelova za prve dvije godine i poslali smo raspored održavanja na njihovom jeziku. Njihov vlastiti mehaničar obavio je rutinski servis.
Treće, tu je bio trošak. Viličar za teške terene košta više od standardnog, i nisam se pretvarao da je drugačije. Ali usporedili smo stvarne troškove. Viljuškar je zamijenio vrijeme unajmljene dizalice, većinu ručnog rukovanja i zastoje strojeva koje su prije isprobali. Kada smo te uštede zbrojili, ukupni trošak vlasništva bio je niži. Nakon prve sezone, kupac je naručio drugi stroj za obližnju lokaciju.
Prije sam mislio da je nosivost prva stvar koju kupac treba uzeti u obzir. Nakon ovog projekta shvatio sam da teren često odlučuje može li viličar uopće obaviti posao.
Sada prvo provjeravam teren, pa nagib, pa opterećenja, pa radno vrijeme, pa održavanje i sigurnost. Viljuškar za ravni tvornički pod može se odabrati uglavnom na temelju kapaciteta. Viličar za brdski projekt prvo se mora odabrati prema terenu, a zatim prema kapacitetu.
Pravi viličar nije uvijek onaj s najvećim kapacitetom. To je onaj koji odgovara stvarnom radnom okruženju. Ako kupujete viličar za gradilište, farmu ili bilo koji posao na otvorenom, počnite od uvjeta tla, a ne od tehničkih podataka.
